(2)
Emancipacija Žena:
Još jedan doprinos Tirthankara Mahavirine specifične prirode
je vidljiv na društvenom polju u vezi podizanja položaja žena u istom . U
kasnijem periodu Vedskog perioda , žene su , praktično, bile izjednačene
sa statusom Šudra . Poput Šudra,žene su bile lišene prava na inicijaciju i
dodelu svetog konca . Smatralo se da one nemaju šta da traže u svetim
religijkim tekstovim.Na mnogo mesta u istim, nalazimo da su žene i Šudre
pominjane u istom kontekstu.Sam pogled na ženu se smatrao nepovoljnim i
ljudima se savetovalo da izbegavaju da pogledaju žene,Šudre,leševe itd .Tako
žene, praktično,nisu imale nikakav pristup religijskom životu društva i
kao takve su bile zanemarivane i degradirane od ljudi.
Ovako nizak položaj žena je bio definitivno promenjen
od starne Tirthankara Mahavire i to na više načina.On je uklonio razne
zabrane koje su važile za žene, a naročito na polju religijske prakse.U
stvari, Tirthankara Mahavira nije pravio razliku između muškaraca i žena
vezane za poštovanje religije.Pravila ponašanja prepisane za oba pola su
bila ista.Oba pola su imala jednake mogućnosti u različitm religijskim
stvarima poput proučavanja svetih spisa, poštovanje neophodnih dužnosti,
praktikovanju
vrata,
tj.,
zaveta, ulazak u asketski red, praktikovanje strogosti, činjenja duhovnog
napretka itd.U Tirthankara Mahavirinom religijskom redu, muški
kućedomaćini su nazvani Šravake
a
udate žene su nazvane
Šravike ,
a
oboje su bili potpuno slobodni u praktikovanju zajedničkih religijskih
dužnosti i da se pripreme za prihvatanje isposničkog života u budućnosti .Slično
tome,potpuna sloboda je data i ženama, kao i muškarcima, da priđu
isposničkim redovima.Ženski pol nije bila prepreka za praktikovanje
isposništva.Tirthankara Mahavira je uvek pokazivao ovaj stav jednakosti
prema ženama i dopuštao im je ulazak u njegov isposnički red,bez obzira da
li su kandidati za prijem dolaze iz kraljevske pratnje, da li su članovi
aristokratije ili pripadaju običnom narodu.Prirodno,mnoge dame su
prihvatile ove mogućnosti dostizanja oslobođenja ulaskom u isposnički
red.Zato je u Tirthankara Mahavirinoj religijskoj organizaciji postojalo
dve vrste isposničkih redova, kao i kod kućedomaćina,nazvanih Sadhui,
tj., muški isposnici i
Sadhvi,
tj.,
ženski isposnici.Kaže se da je u Tirthankara Mahavirinom četvorostrukom
religijskom poretku bilo oko 14000
Sadhua,
36000
Sadhvi, 100 000 Šravaka
i
300 000
Šravika.
Ovo pokazuje da je broj ženskih isposnika prevazilazio broj muških. To je
jasan pokazatelj zainteresovanosti žena da prihvate mogućnost koju im je
pružio Tirthankara Mahavira. U stvari,mnoge žene iz kraljevskih porodica i
bliskih rođaka Tirthankara Mahavire je ušao u njegov isposnički red
zajedno sa drugim običnim svetom.Na primer,Ćandana i Đještha, dve mlađe
sestre Kraljice Trišaladevi,Mahavirine majke,i Jašasvati, žene njihovog
ujaka, su ušle u isposnički red Tirthankara Mahavire; a kasnije je
Ćandana došla na položaj starešine isposnica.Na ovaj način je Tirthankara
Mahavira uticao na emancipaciju žena davajući im iste mogućnosti kao i
muškarcima radi dostizanja najvišeg životnog cilja, tj., Oslobođenja. Žene
su to iskoristile i mnoge od njih su postale učiteljice religije i
propovednice.
Dalja religijska nezavisnot pružena ženama je imala svoj
odjek i na drugim poljima.Jednakost mogućnosti je pružena na nekoliko
društvenih polja delatnosti.U obrazovanju im je dat isti status kao i
ženama.Najveća važnost obrazovanju žena, zajedno sa muškarcima,je bila
data još u dalekoj prošlosti u vreme Rišabhadeve, prvog Tirthankare,koji
je savetovao svojim dvema ćerkama,Brahmi
i Sundari, da “samo kada se
ukrasite obrazovanjem vaš život će postati plodonostan jer kao što učen
čovek zadobija ugled kod obrzovanog sveta,tako i učena dama takođe
zadobija najviši položaj u ženskom svetu.” Prema Đainskoj tradiciji ,od
žena se očekuje da znaju 64 vrste umetnosti poput
plesanja,slikanja,muzike,estetike,medicine,nauke vođenje domaćinstva
itd..Kao rezultat sticanja ovako visokog obrazovanja žena,u Đainskoj
tradiciji nalazimo ih u učiteljskoj profesiji i ostajanje nevenčanima
čitavog života s ciljem neometanog izvođenja duhovnih nastojanja.U
Đainskoj tradiciji je zabeleženo da je Đajanti, kćer Kralja Saliasranikae
iz Košambija,ostala ‘neudata zbog svoje ljubavi ke religiji i
filosofiji’. Kada je Mahavira prvi put posetio Košambi,ona je s njim
razmatrala kompleksna metafizička pitanja i kasnije postala monahinja.
Slično tome,u kasnijoj istoriji, žene Đainske tradicije ne
samo da su zadržale svoj položaj u obrazovanju već su doprinosile samoj
književnosti.Na primer,zajedno s muškarcima,žene u Đainizmu su doprinele
Kannada-književnosti. Najveće ime među njima je bila Kanti,koja je,
zajedno sa velikom pesnikom Abhinava Pampom, bila jedna od dragulja
poštovanih na dvoru Hojasala kralja Ballala I (A.D. 1100-11U6) u državi
Karnataka. Bila je izvrstan govornik i pesnikinja koja je završila
nedovršene pesme Abhinava Pampa na otvorenom Dvoru tog vladara.
Takođe,gospođa Avvaijara, ‘Poštovana Igumanija’, je bila
najuglednija među pesnicima na Tamilskom jeziku.